Pisac do posljednjeg daha

Pomalo zagonetno ali vrlo efektno urednica Julijana Matanović obavještava čitatelje o novoj knjizi Pavla Pavličića Ti si ja objavljenoj u nakladi Umjetničke organizacije Lađa od vode. Kaže da je taj isprintani rukopis ležao već devet godina u ladici radnoga stola na Trešnjevci; autor ga je napisao kad je navršio sedamdeset godina i tada joj ga dao na čitanje. Svake ga je sljedeće godine pitala može li knjiga u tisak i svaki put je odgovor bio da pričeka još. Ali ove godine „urednica je sigurna da je došao pravi trenutak“ – i rukopis je izronio iz ladice!

Izd. Fraktura, Zaprešić i Općina Konavle, 2024.

Izd. Lađa od vode, Zagreb, 2025.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2025.

Pavličić se u svom novom romanu ponovo poslužio fantastikom, i to onim tipom što ga je Krešimir Nemec svojedobno nazvao formulom „neobično kao obično“, a sada tumačenju formule svoj doprinos daje i sâm protagonist romana Ti si ja: „Kad je nešto fantastično, onda mora biti logično (…), i upravo zato što je logično, može čitatelj povjerovati u ono što je fantastično.“

Književna inventura

Roman, kako ga je koncipirao i složio njegov autor (= glavni lik = pripovjedač) Pavao Pavličić, rođen u Vukovaru 16. kolovoza 1946, sastoji se od „okvira“ koji čine početno i završno poglavlje, čija se radnja događa u sadašnjosti, 16. kolovoza 2016, i ispisani su kurzivom. U središnjem, obujmom najvećem dijelu romana, pripovijeda se o onome što se zbilo 16. kolovoza 1965, kad sedamdesetogodišnji pisac i sveučilišni profesor dolazi u svoj rodni grad Vukovar i susretne se sa samim sobom: „Ja sam ti. Ja sam ti kakav ćeš jednom biti. A ti si ja kakav sam jednom bio. (…) Došao sam iz 2016. godine.“

U tom neobičnom „dijalogu“ napravit će svoje „životne i literarne inventure“ u kojima će se naći odnos prema gimnazijskoj ljubavi Zorki, prema prijateljima i prema zavičaju, a u prvom planu njegov književni rad, razmišljanje o praktičnim i teorijskim problemima s kojima se susretao u svojim tekstovima, vaganje i ocjenjivanje onoga što ostaje iza njega: „Sada, na kraju života – ili na kraju opusa, kako se to patetično kaže – dobio sam priliku za kojom sam težio tolika desetljeća, i ja sam se požurio da je iskoristim. A samo se po sebi razumije da će moj poraz biti još veći ako se pokaže da sam priliku upropastio i da iz onoga što mi je ponuđeno nisam znao izvući literarni maksimum. Literarni, da, a ne zbiljski: ne radi se o tome da ja, pišući i govoreći sve ovo, nađem smisao vlastitoga života (…), nego da nađem, makar i naknadno, smisao svojega pisanja, i da dobijem odgovor na pitanje jesam li pisao uzalud – kao što se obično piše – ili je ipak cije­la stvar imala i nekakva smisla.“

Pavličić se pita, Pavličić odgovara u knjizi. Ponekad se čini kao oproštaj. Ali nije: Pavličić je pisac do posljednjeg daha! 

Uz nove uratke književnih bardova pročitajte i prvi roman zagrebačke studentice treće godine medicine Petre Prtajin Samo jedna od, da vidite kako živi i s kojim se sve problemima susreće naš sadašnji urbani naraštaj mladih – generacija Z

Od šoka do magije

Zoran Ferić nedavno se ponovno javio zbirkom priča, i vjerojatno mnoge čitatelje još jednom iznenadio. Nakon šest romana, od kojih su tri bila baš povelika, neki od njegovih brojnih navijača možda su već i zaboravili da je on književnu karijeru započeo dvjema vrlo zapaženim zbirkama kratkih priča (Mišolovka Walta Disneya, 1996, i Anđeo u ofsajdu, 2000) i da je prvu snažniju afirmaciju doživio već na samom početku: njegovu novelu Potrči doktora Krešimir Nemec uvrstio je u svoju Antologiju hrvatske novele (1997), u kojoj je Ferić najmlađi zastupljeni autor. I eto, nakon tako dobrog starta u ovoj književnoj vrsti trebalo je proći četvrt stoljeća da se pojavi Spiderman (izd. V. B. Z.), Ferićeva treća zbirka kratke proze, pa je možda i zbog tog vremenskog hijata osvanula neuobičajeno opsežna (343 stranice).

Knjiga sadrži deset priča, ali tu zapravo počinje nedoumica oko klasifikacije: kratke priče ili (labavi) roman? Stvar je netipična – dvije su priče vrlo opsežne, 70‒90 stranica, pa bi to prije mogle biti pripovijetke. Ali i ti tekstovi dalje se dijele, pa tako Spiderman, koji je svoj naslov „posudio“ cijeloj knjizi, sadrži deset priča (ciklus?); no i te su priče opet različite dužine, od dvije do više od deset stranica… Uglavnom, ima elemenata koji idu u prilog i jednom i drugom mišljenju, ali ostavimo to teoretičarima. Čitateljima je najvažnije da su ti tekstovi zanimljivi i dobro pisani, tematski i žanrovski raznoliki, te u njima prepoznajemo autorov stil s rasponom od šoka do magije. U Ferićevim se pričama i dalje susrećemo s elementima ludizma, širenja granica erotskoga, naturalističkim opisima, crnim humorom, ironijom i groteskom (ali i s pojavom humora kao signalom određenog omekšavanja teksta).

Ferić je danas siguran, suveren pripovjedač koji stvara guste, slojevite tekstove, teorijski osviješten, radoznao i sklon učenju. U nedavnom intervjuu Gei Vlahović za T-portal govorio je o trajnom „školovanju“ na tekstovima pisaca čiju praksu smatra uzornom; pritom nije spomenuo samo njihova imena, nego je i precizirao što je od koga naučio, a to u nas nije baš čest običaj. Zato držim korisnim nešto od toga i citirati. Od Hemingwaya i Carvera, kaže Ferić, „nastojao sam naučiti dijaloge i pokazati što stvarnije životne situacije, u Tribusonovim pričama fascinirala me je fantastika i intertekstualni odnosi, a Slobodanu Novaku sam zahvalan na ironiji. Alice Munro pokazala mi je kako se razvija duža priča i kako se dobro moraju složiti svi segmenti od dijaloga do atmosfere da bismo se približili mogućnosti različitih interpretacija ili nekoj konačnoj životnoj ironiji. Olga Tokarczuk pokazala mi je kako se detalji pretvaraju u udarne elemente priče i da ljudi mogu živjeti u starom ormaru ili da je svijet puno luđi od psihičkog bolesnika sa svojim deluzijama. Recimo, Dubravka Ugrešić s romanom Baba Jaga je snijela jaje i Julian Barnes s knjigom priča Stol od četrunovine ohrabrili su me da se u jednom opsežnom romanu, Kalendar Maja koji se sastoji od brojnih priča, upustim u pripovijedanje o starijim ljudima. I od Ugrešić i od Barnesa može se lijepo učiti fragmentiranje, stilska različitost i bravurozno korištenje provodnim motivima.“

Tumači svoga vremena

Zaprešićka Fraktura nedavno je objavila novu knjigu Ivana Lovrenovića Dva vijeka, jedan vijek, roman kroniku kojemu je autor dao podnaslov Ljetopisni triptih. Sintagma sugerira da su posrijedi tri dijela romana: I. Čizma dukata, tko pisca prokaže; II. Kronika velikog vremena; III. Ni anđeo ni ­zvijer, pjesnik. Protagonisti u njima istaknuti su bosanski franjevci Ante Knežević (1834–1889), Josip Markušić (1880–1968) i Ljubo Hrgić (1908–1976), sve tumači svoga vremena iz prve ruke. Koristeći se njihovom rukopisnom ostavštinom (ljetopisima, dnevnicima, memoarskim zapisima), Lovrenović rekreira njihove individualne sudbine, ali istodobno govori i o 150 najkrvavijih godina bosanskohercegovačke povijesti. Roman Dva vijeka, jedan vijek izravno se nastavlja na kapitalno Lovrenovićevo djelo Nestali u stoljeću (2013), no valja podsjetiti da su ovdje već spomenuti franjevci Knežević i Markušić glavni junaci i u Mlakićevu romanu Na Vrbasu tekija (2021), a da su na svoj način u toj priči i Dragan Pavelić i Željko Ivanković. Postoje, dakle, pisci koji od te dragocjene građe stvaraju sjajnu književnost, koji čuvaju ono što nam je ostalo iz prošlosti i tako im zahvaljuju i odaju počast.

Sve u Konavlima počinje u priči

Ako me baš pitate, nisam zaljubljenik u Konavle; nikad tamo nisam bio, pa se nisam mogao ni zaljubiti. Ali knjiga Vlahe Bogišića Rječnik zaljubljenika u Konavle (izd. Fraktura i Općina Konavle) ipak me privukla svojim zanimljivim, nenametljivim, potkrijepljenim pripovijedanjem. Autor, leksikograf po struci, nazvao ju je malim europskim romanom, posloživši tekstove ujednačene veličine (otprilike dvije kartice svaki) po rječničkom ključu – abecednim redom njihovih naslova.

U uvodnom sažetku pripovjedač se ovako obraća čitateljima: „Sve u Konavlima počinje u priči, a kako završava, do onoga je tko pripovijeda ili priču prati. (…) Konavle su granična zemlja Helade. (…) ali je malo gdje to djetinjstvo našega europskog zavičaja i danas tako opipljivo u životu i priči kao u konavoskoj inzularnoj školjci nad kojom bdiju krilati zmajevi i bijele vile. (…) Zaljubljenici u Konavle (…) kažu da nikad ne zaborave dan kad su prvi put došli u Konavle, a ja nastojim ne zaboraviti dan kad sam prvi put otišao iz Konavala. Ovaj je rječnik i skica za priču kako se to možda i nije dogodilo.“ Gdje god bili, zavičaj ostaje u srcu!

I jedna kratka preporuka: pročitajte prvi roman zagrebačke studentice treće godine medicine Petre Prtajin Samo jedna od, da vidite kako živi i s kojim se sve problemima susreće naš sadašnji urbani naraštaj mladih – generacija Z.